OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
083/442

ČETIRI STUPA

MAJA MARKOVIĆ

Galerija Greta, Zagreb / lipanj 2014.

Imajući na umu kako je Majina dosadašnja česta tematska preferencija ideja doma, stup čitamo kao osnovni konstrukt prostora koji bi u konačnici predstavljao mogućnost za mjesto boravka. Ovom prilikom, naznaku takve mogućnosti predstavlja koristeći arheološke lokacije kao predložak na koje intervenira, za nju već i prepoznatljivim, tankim linijama, ele­metarnim arhitektonskim skicama pomalo sugerirajući eventualnu buduću gradnju. Dakle, na onome čega više nema zamišlja se ono čega još nema.

Izražava li se time intiman osjećaj vremenske i prostorne nepripadnosti odnosno je li u pitanju autorska reakcija na konkretno izmicanje tepiha ispod prirodne težnje za izvjesnošću i si­gurnosti ili se radi o refleksu općenita stanja također poprilično uokvirena okolnostima neodređenog ili bar teško odrediva prijelazna perioda? Doživljaj ili iluzija svojevrsne nedorečenosti ili barem fluidnosti prezenta svakako jest utemeljena u svakodnevici što pruža isuviše dokaza o posve neizvjesnoj budućnosti, koja, osim toga, nikako da konkretno i započne. Dakako, gotovo je nemoguće odvojiti pojedinačnu sudbinu od okruženja ili utjecaja sredine u koju je uronjena, te putanje ne prolaze zasebnim stazama bez dodirivanja, nego nasuprot tome, smjer je isti i uključuje bezbroj krivina, opća sadaš­njost svojim ubrzanjem ili zastajkivanjem diktira i tempo zahtijevajući od osobe za upravljačem svoga vozila neprestanu prilagodbu. Pronalazak autorska odgovora može poslužiti kao ogledalo u kojem se zrcali pojedinačna vožnja kroz opći kontekst, pa i etapa u kojoj smo se upravo zatekli. Pa bi čak i refleks apsurda trenutne pozicije mogao pripomoći njegovom razumijevanju, a u konačnici eventualno i prihvaćanju.

Stoga je, kao nekakav početni impuls, u pitanju posve razumljiva reakcija na situaciju ili barem doživljaj situacije u kojoj se neki elementarni čimbenici i dalje sakrivaju i izmiču mogućnosti njihova jasna sagledavanja. Našto se gotovo istodobno nadovezuje svijest o tome kako dojam stanja u kojem nešto nikako da započne zapravo nije prolazan nego trajan. Kao i da ploča na koju bi se trebao osloniti slijedeći korak još nije postavljena iako je više nego prirodna potreba za njom. Doživljaj stvarnosti u kojoj nema traj­ne izvjesnosti nego se ona odvija dan za danom na nekoj su spoznajnoj ili intuitivnoj razini, u prošlosti koje se sjećamo, imali tek rijetki, izvansustavni pojedinci. Danas su takve okolnosti sveprisutnije, jahanje na lavini standardna realnost, navikavanje na život bez čvrsta oslonca putokaz za budućnost. Ta se budućnost u ovom slučaju skicira gotovo geometrijski artikulirana što moguće ponovo odražava težnju za jasnijom spoznajom, za okvirom nekakva metaforička mjesta pod suncem ili bar preciznijim pozicioniranjem sebe u nejasnim, neopipljivim, apstraktnim okolnostima prezenta. Između ruševina povijesti i nenapisane budućnosti dižu se imaginarni stupovi, imaginarni kao što je imaginaran i svijet u kojem nam ti stupovi jedino i mogu biti od koristi. Dakako da nema zidova, taj svijet ne može biti njima omeđen, nema tu realizacije, nego tek slutnje ili metafore mogućnosti. Implementirane linije na grafičkom otisku postojećih lokacija sugeriraju konstrukciju do koje neće doći, bez obzira što je ona vjerojatno prethodila sadašnjim ruševinama.

Na konkretnim se temeljima (što su nekada možda bili i krovovi) intuitivnim autoričinim doživljajem, takoreći vizijom, predlažu nepostojeće ili prozirne građevine. Iz pejzažnih prizora se uspravljaju irealne, futurističke okomice. Na stvarnim se arhivama gradi maštovita pretpostavka. Između crnog otiska na papiru zagasitih boja i bijelih linija otvara se prostor doživljaja ili pak uvida u autoričin doživljaj, uvida u prostor temeljno nematerijalan, prostora koji se apstraktno manifestira na taj se način želeći adekvatno identificirati. Što mu zapravo drugo i preostaje nego da izrazi osjećaj nezadovoljstva okvirima na koje je silom prilika usmjeren i da ustanovi legitimitet nepojavnom, da iscrta svoje linije i označi svoj rezervat. Područje ustanovljeno tom linijaturom postoji i izvan granica predloženih lokacija, odnosno svuda gdje se crtovlje, poput nekakve maske ili šifre odluči prikazati. To ne znači vlasništvo nad konkretnim prostorom, ali znači vlasništvo nad šifrom, nad mehanizmom primjene, to je mogućnost spasonosna bjekstva od prijetnje nepripadanja, osnutak doma na terenu kojeg nije trebalo kupiti a da ga se ipak posjeduje.

Ideju grafika na papiru podupiru nakupine nepravilnih stupova naslikanih na suprotnom zidu galerije. Iako je te amorfne, izdužene oblike tek uz pomoć naslova izložbe moguće prepoznati kao stupove. Čak se niti u nijansi boje ne razlikuju od podloge zida, nego tek odsjajem. Ti stupovi, dakle, baš kao ni oni na papirima nisu postojeći, ali jesu. I o istome informiraju.

Stvar bi, međutim, postala previše doslovna kada bi i stupovi na podu bili nevidljivi.