OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
348/442

BLISKOST

JOSIP BAĆE

Gliptoteka HAZU, Zagreb / listopad 2020.

Dvadesetak crno bijelih fotografija većeg formata (110 x 90 cm) pronalazi optimalno mjesto prikazivanja u Galeriji 1 Gliptoteke HAZU. Pravilan postav ponaša se dizajnerski s obzirom na prostor, iako je zapravo vrlo jednostavan, naoko bez ikakve primisli, no crno bijele fotografije unutar bijelog passepartout-a i čvrstog crnog okvira ravnih linija djeluju poput modernističkih prozora, a zajedno oblikuju vizualan prsten koji se svojom jednoobraznošću ucjepljuje u stare zidove Galerije 1. Štoviše, bijeli i crni pravokutni okviri, kao ključni čimbenici takva doživljaja postava, kadriraju sadržaj također uglavnom smješten u takozvane ‘klasične’ okolnosti. Osim dvije iznimke, gdje imaju konkretnu narativnu ulogu, na fotografijama ne nalazimo vidljivih oznaka današnjice.

Također osim dvije iznimke, to su redom eksterijeri koji imaju prepoznatljivu ikonografsku ulogu, odnosno asociraju gotovo žanrovski kontekst, koji se, osim u jednom slučaju, uvijek pojavljuje u različitim scenografijama, reklo bi se, istog filma.    

Klasičan je i fotografski postupak, radi se o negativu 4 x 5 incha, smješten je u svoju futrolu, fotograf ga uloži u aparat i ima pravo na jedan pokušaj. Ali ako je taj pokušaj uspio, onda dobiva nagradu u smislu mogućnosti velikog povećanja. Eliminacija kolora s jedne strane odgovara žanru koji određuje da u prizoru sve mora biti aktivno, a s druge dizajnu, koji kao i u postavu, planove definira razmještajem elemenata. Kadar je precizno organiziran, ponekad naglašava medij crno bijele fotografije i oslanja se na kontraste, ponekad spaja prvi plan i pozadinu, a ponekad pozadina postaje poput scenografska platna ispred kojeg se mijenjaju protagonisti.

Ukoliko bi se i dalje moglo govoriti o raznim kategorijama u mediju fotografije, utoliko se ovdje radi o onoj, reklo bi se, najklasičnijoj, a to je portret. A činjenica da fotograf ima samo jedan pokušaj dodatno priziva elementarni žanr fotografiranja. No, umjesto u foto studiju, snimanje se događa vani, fotograf cestom prolazi s kamerom na ramenu i stativom pod rukom, poput slikara koji sa štafelajem pod rukom izlazi iz sela put obećavajuće panorame. No, za razliku od slikara, fotograf ne traga za harmonijom prirode, nego za onom ljudskom, traži potvrde onoga što smatra elementarnim za ljude, a to je njihova bliskost. Zatim još više usmjerava fokus, portretira osnovnu jedinicu ljudske bliskosti, onu između dvije osobe.

Pa ako se iz tog konceptualnog zametka promatra odabrani proces, vidljivo je da su mu ostale faze odgovorne, i oblik snimanja i tretman fotografije i njihov postav. Klasičan procede odgovara ideji koja bliskost postavlja izvan masmedijskih ili tehnoloških okvira današnjice, očišćena je od šarenih smetnji i pomodnih obrazaca, agresivne suvremenosti, njenih prijetnji, protesta i poraza. Kao što i odabrani medij, crnobijela portretna fotografija, nema mogućnosti efektom osvojiti poene, nego barata tek osnovnim elementima, energijom sadržaja i određivanjem kadra.

U portretiranju osoba koje svoju bliskost nikad ne izražavaju eksplicitno, gledajući se, grleći ili ljubeći, nego tek postojeći u kadru, i tek ju mi, gledatelji, u predloženom prizoru prepoznajemo, ponekad ulogu igra fizička sličnost, ponekad zajednički interes, posao ili običaj, no uvijek ih povezuje situacija u okviru koje oni i ostvaruju svoju bliskost. Baće ih pronalazi tamo gdje i inače jesu, skoro da bi se moglo reći kako su okolnosti zapravo i presudne za portretiranje, ne tih osoba, nego bliskosti posredstvom tih osoba. Bez obzira je li to bicikl iza kojeg stoje dvije, naoko, blizanke ili lopte u rukama dviju košarkašica. Ili čamac između dva gorostasa u reprezentativnim dresovima, elementi su dvostruko djelatni. U prvom planu definiraju ono što ih očigledno povezuje, ali između redova sugeriraju i bliskost kojoj je ova očiglednost tek jedan dio. Nagovoreni slučajem braće Sinković pretpostavljamo kako se i iza košarkašica odvija zanimljiva priča. Fotografija dvije djevojke što dijele bicikl, koje, bez obzira na sličnost možda i nisu sestre, nego tek po imenu: Apolonija i Agata, pa ga možda uopće i ne dijele, nego s njim tek poziraju u dvorištu neke kuće ispred spuštena ekranska platna, pa se, zahvaljujući nedvojbeno konkretnim elementima, taj očito autentični prizor doima poput odabrane scenografije, također upućuje na narativ. Ne znamo kakav, ali ne sumnjamo da on postoji.  

Dramaturgija se osvaja i intenzivnom vizualnom situacijom: dva čovjeka, nalik na profesore arhitekture, stoje na ulazu u neku značajnu građevinu. Sunce je nisko, oni su skoro u kontralajtu, kao vertikale u kadru prepunom horizontala, nisu tek uhvaćeni u svojoj putanji, nego igraju uloge u redateljskoj koncepciji koja prešućuje njihov background, ali ga kadrom interpretira.

Ponekad se odvija komunikacija između dva portreta parova, primjerice na jednom su Björn i Olaf, a na drugom Gunnar i Knut. Sva četvorica otprilike iste, starije, dobi, svi tek u kupaćim gaćama, naslonjeni na kameni zid. Nema nikakve dvojbe o formatu njihove bliskosti, zajedno su drugdje, vjerojatno u Trsteniku na Pelješcu (odakle je i Baće, upoznat s njihovim navikama), pa ih osim sličnosti, povezuju i sklonosti, one ih proglašavaju interpretima bliskosti.

Iako, većina se parova ipak nalazi na domaćem terenu. Pa čak i ako izgledaju kao gosti, poput Marka i Đina, po izgledu sudeći oca i sina, za stolom ispod pergole na terasi ribljeg restauranta, doimaju se udomaćeno, možda su taj stol i taj ručak značajke njihova odnosa, sin je odrastao, ima svoju obitelj.  Ili tu značajku preuzima priprema objeda za drvenim stolom u unutarnjoj terasi kamene kuće, Ivanka i Edo gule krompir. Arhetipska situacija naglašena je intimom unutarnjeg dvora, svakodnevnošću tog posla / rituala, koji o njima govori umjesto njih o vremenu i prostoru u kojem se odvija njihova bliskost.

Ivan i Ante, dva vrlo krupna lovca, u lovačkim prslucima, šiltericama, čvrstim cipelama, čašama u desnim rukama i puškama oslonjenim na dovratak drvene štale gotovo su identični. Reklo bi se da je i fotograf s njima popio dvije tri čaše i sad mu kamera vidi duplo. Ne samo što se licem, stasom i odjećom identificiraju kao blizanci, nego imaju i istu motoriku, zauzimaju istu pozu, ti su pedesetogodišnjaci očito imali i vrlo sličan životni put, pa i danas dijele iste strasti.  

Iako na većini fotografija primjećujemo sličnost što vjerojatno proizlazi iz rodbinskih veza, osim oca i sina, tu su majka i kćer, zatim sestre i braća, ona je kao i kod lovaca, uvijek potkrijepljena i kontekstom koji informira o okolnostima njihovih veza, nekad o interesnom, a nekad o svjetonazorskom prostoru kojeg dijele. Pa je tako portret braće Medvešek snimljen na Zrinjevcu, ljeti, u posve lirskom okruženju sunčevih zraka što se mjestimično probijaju kroz gustu krošnju platana. A braća su, poput duhova pjesnika, stopljeni s ambijentom.

Za razliku od njih, Borna i Bojan se nedvojbeno izjašnjavaju: poziraju u hodniku muzeja, sudeći po grafitu iza njih na zidu koji predstavlja stisnutu šaku što drži olovku, a iznad piše ‘stalni postav’. Osim tog ideološkog iskaza, braća kao da imidžem preuzimaju suprotstavljene uloge u društvu, jedan kao da reprezentira sustav, a drugi izgleda kao da ga napada. Bojan prihvaća norme određena saveza, Borna otklanja klasifikaciju.

Iz čega bi se moglo protumačiti kako bliskost nužno ne mora značiti i istovjetan pogled na stvarnost, slaganje u važnim i nevažnim stvarima, bez obzira proizlazi li iz zajedničkog vremena ili porijekla. Ona može putovati paraleleno s interesima ili normama, Baće širi lepezu njena utjelovljenja. Kao glavni alat koristi scenografiju, bira situacije koje su ikonografski prepoznatljive, čime je već predstavljen životni okvir protagonista, odnosno okvir njihove bliskosti.

No ono što ga u istrazi očito posebno veseli, jest trenutak bliskosti koja se događa u suradnji njega i aktera, njihov pristanak na njegovu registraciju, spremnost da svojim primjerom podrže njegovo izvješće.