OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
289/466

BEZ NAZIVA

TOMO SAVIĆ GECAN

Galerija Greta, Zagreb / prosinac 2018.

Galerijski su zidovi nanovo obojeni bijelom bojom, s time što je ta bijela boja zapravo mješavina dviju bijelih boja: one kojom se i inače bojaju zidovi u Greti i one kojom se bojaju zidovi u Galeriji 1646 u Den Hagu u Nizozemskoj. U izostanku bilo kakve informacije, osim legende izloška na jednom zidu koja informira o mješavini, moguće je pretpostaviti kako je ova izložba dio diptiha, čiji se drugi dio paralelno odvija u Nizozemskoj. Te da su te dvije galerije dovedene u jedinstvenu vezu: ne samo da je isti autor i isti izložak, nego je upravo njihova veza tema izložbe.  

Što se tiče autora, nije neobično da ima istodobno izložbu na dva mjesta, no, fokusirajući se na izložak – mješavinu bijelih boja, čiji je identitet neupitan, što rezultira i njihovom neupitnom istovjetnošću, bez obzira na zacijelo različit izgled tih galerija, pri čemu se istovjetnost izložaka uopće i ne može registrirati, a kamoli ustvrditi  što je original, a što kopija, proizlazi kako izložba na neki način izražava ono isto što izražava i Ernesto Sabato kad kaže: ‘… stvarnost u prividu, istovjetnost u različitosti – kamen koji pada i Mjesec koji ne pada od istog su materijala’.

Tim više što je taj materijal ono što u ovom slučaju prethodi dolasku ‘pravog’ materijala, odnosno sadržaja neke izložbe, dakle prije te nule, ispada da je izložba napravila korak unatrag i sadržaj ostvarila korištenjem temeljnih galerijskih atributa – da ima zidove i da su ti zidovi po defaultu bijeli, zbog čega je i dobila nadimak white cube. Drugim riječima, ovo je minimalna moguća intervencija, bez obzira što ju je nemoguće primijetiti, sloj zajedničke boje je dovoljan da bi ju se tako i proglasilo, a s druge strane, svaki bi drugačiji iskorak – ako govorimo o izložbi čiji je sadržaj materijalan, kao što to ovoj nedvojbeno jest – nužno morao biti više odvojen od zida. Ili udubljen, ovako je prostor galerije najmanje dotaknut, kao što kaže Valery: ‘oblik mora uzeti od zapreke koliko mu treba da se miče, ali tako da uzme samo ono što mu najmanje sprečava pomicanje’.

Za Gecana bi se moglo reći kako sve snage upinje upravo u tom smjeru, ne bi li od zapreke (galerije) uzeo ono što mu je nužno da se miče (izložba), ali tako da najmanje sprečava pomicanje – drugim riječima, da se najmanje vidi. Pa kao što u Galeriji VN miče prozore ili u Radničkoj galeriji zida kvadratni metar iza ulaza onemogućujući uvid u izložbu što je unutra postavljena, jednaka je razina intervencije i ovdje prisutna. S time da je ovdje ostvarena i druga Gecanova opsesija: povezivanje. Bilo da se radi o fraktalnoj varijanti gdje se broj ulazaka u neku galeriju reflektira na temperaturu bazena u drugoj ili o premještanju jednog galerijskog poda u drugu galeriju i ovaj se postavlja u niz radova ‘koji se bave galerijskim kontekstom, skrivenim referencama i nevidljivim međusobnim vezama, kojima se propituje fizička i simbolička dimenzija prostora umjetnosti i muzejsko galerijskog sustava’ (N. Ivančević).

Zapravo je teško naći primjer u drugim sferama stvarnosti za ovako specifičnu, dapače, gotovo dubinsku, vrst povezivanja. Bijela boja zidova ono je što galeriju čini galerijom, izmiješati im boje više je nego bratimljenje krvlju. Stoga se ne može reći kako je izložena galerija, što bi također, u smislu autorskog premaza zidova, bilo dovoljno, kao što je to u mnogo slučajeva već i učinjeno, nego je izložena platforma na kojoj galerije jedino i mogu ostvariti jedinstvo. Dapače, u taj se klub može učlaniti još poneka, boja je otvorena za sve.

U tom bi se smislu izložbi bez naziva mogao pridružiti podnaslov:’ zidovi svih galerija ujedinite se!’, kao što je svojedobno Kožarić pozvao sve kipare svijeta da zajedno učine odljev zemaljske kugle. Iz čega proizlazi kako uopće i nije bitno događa li se paralelna izložba u Galeriji 1646 ili ne, poziv je upućen. Eliminacijom stvarna diptiha, ovaj legendom proklamirani nije ništa izgubio, a ako ideja nije izgubila ništa eliminacijom jednog svog elementa, tada joj on i nije nužan. Ukinuti sve što je moguće, pa čak i više od toga, temeljno je Gecanovo polazište. U fokus uzimajući uglavnom galerijski sustav, neprestano je u potrazi za pukotinama, za onime što sustav još nije uspio kategorizirati, nije se još stigao odrediti koliko je malo potrebno da nešto, po njegovim standardima, postane relevantan sadržaj. Slikovito govoreći, kao da sustav unajmljuje njegove autorske usluge, poput proizvođača sefova što unajmljuju najbolje provalnike da im ispitaju kvalitetu, s time da ta akcija ne smije biti primijećena. Drugim riječima, sustav se uvijek mora iznenaditi oblikom njegove intervencije. Poslovična neprimjetnost, odnosno izostanak prepoznatljiva, pa čak uopće i vidljiva, sadržaja, u ovom slučaju dobiva i još jednu eliminaciju.

Vratimo se časak na pretpostavku kako se radi o dvije posve iste izložbe postavljene istodobno na dva različita mjesta. Ako uključimo tehnološku dimenziju, to je, dakako, posve moguće, dapače, uopće i nije rijedak slučaj, no ako ju isključimo, odbacivši i sve oblike reprodukcije, tipa print,  fotografija, odljev i slično, a ostavimo bilo kakav oblik umjetnikove fizičke intervencije, to postaje nemoguće, galerijski sustav kaže da ne mogu biti dva ista originala. Osim u slučaju kada je kadar malo proširen, kada u njega ulazi i dotičan sustav i kada, u naglašenom izostanku bilo kojeg drugog sadržaja, on postaje sadržaj, tada dvije galerije postaju dva istovjetna i originalna izloška.

Gecan ostaje u formatu fizičke intervencije, no, konceptualna platforma ne definira da to mora biti njegova intervencija, bilo tko zidove može obojati dotičnom mješavinom. Dakle, ne samo da je izložio najmanje moguće, nego to što je izložio uopće i nije napravio.

Bez obzira na odsustvo bilo kakvog udjela, osim ideje, ili možda upravo zahvaljujući tome, Gecan, osim što kumuje sestrinstvu između galerija, uspijeva ustanoviti vezu između njihova sadržaja, to jest izložbi, odnosno između svoje i one što po programu slijedi, zato što će ta koja slijedi u svoj postav, sudeći po ovako lijepo pripremljenim zidovima, svakako uključiti i njegovu.