ANALIZA PLESNOG MATERIJALA PROJEKTA ART-ACT-BOX: ATELIJERI ŽITNJAK
ANDREJA KULUNČIĆ & ZRINKA UŽBINEC
Za članice autorskog dueta moglo bi se reći da se uglavnom ne realiziraju u prostoru galerije. Što se tiče Zrinke Užbinec, to je zapravo i logično, budući ona proizlazi i najčešće se ostvaruje u području suvremenog plesa. Nasuprot njoj, Andreja Kulunčić je likovna umjetnica (ukoliko bi ostale kategorije bile književnost, kazalište, film, glazba…), međutim, iako se koristi takozvanim ‘umjetničkim’ sredstvima, njene se autorske zamisli rijetko kada realiziraju u galeriji, kao što niti ciljana publika nije ona galerijska. Ona tek post festum svjedoči projektu čiji se finale dogodio na terenu, pred pravom publikom.
Isto se može reći i za projekt Art-Act-Box – “… Kroz radionički format i plesnu koreografiju, u interakciji s publikom, projekt tematizira, dekonstruira i reaktivira konceptualne umjetničke prakse 60-ih i 70-ih godina, a izvodi se u knjižnicama, staračkim domovima, kulturnim centrima, srednjim školama i psihijatrijskoj bolnici.” (iz predgovora Irene Bekić).
To također vrijedi i za Galeriju AŽ, čiji izložbeni prostor, bez obzira na dvanaest godišnju intenzivnu programsku aktivnost, zapravo nije galerijski. Formalno, ona jest smještena u predvorju zgrade bivše osnovne škole, gdje se danas nalazi petnaestak umjetničkih atelijera, ali, kao što je u pitanju ulaz u zgradu, tako je i taj galerijski prostor zapravo ulaz u brojne mogućnosti što se autorima predlažu, a oni ih nerijetko i koriste, u svim hodnicima zgrade.
Dakle, u galeriji koja nije white cube, predstavlja se projekt koji se inače realizira izvan galerije, od autorica koje ne biraju galeriju kao mjesto izraza.
Rezultat je interaktivni audio video performans.
Ideja projetka Art-Act-Box jest približiti konceptualne umjetničke prakse 60-ih i 70-ih neinformiranoj publici, a izvedbena poluga je performans koji ju uključuje. Koristeći rekvizite što ih donosi u kutiji, koji u načelu nisu umjetničke sirovine, nego pripadaju uobičajenu uporabnu asortimanu, performerica u suradnji s publikom proizvodi vizualan rezultat što bi ga se moglo proglasiti karakterističnim za dotična autora.
Sada se sadržaj mijenja, ali suština ostaje ista.
Ne predstavlja se neinformiranoj publici djelatnost značajna umjetnika, reprezentirajući određeni autorski sustav putem njegovih karakterističnih izvedbenih poluga, budući se pretpostavlja da se radi o galerijskoj publici koja to zna. Ali ju se ipak dovodi u poziciju onih koji ne znaju – penzionera, školaraca, bolesnika, čitatelja, dakle, standardne Art-Act-Box publike, predstavljajući koreografsko načelo kojeg se pridržava izvedba peformansa. O čemu galerijska publika, dakako, ne zna ništa. Umjesto da plastično, materijalnim utjelovljenjem, dočara alat dotičnih likovnih umjetničkih praksi, ona u galeriji performativno reprezentira svoj alat, plesni pokret.
Da bi se portretirao alat nužno je eliminirati njegovu ključnu ulogu, a to je da dostavi određenu poruku, potakne osjećaj ili ispriča neku priču. Ili, u slučaju Art-Act-Boxa, dapredstavi neku sliku. Izvođačica izvodi pokrete odgovorne istom načelu po kojem ih je izvodila tijekom prethodnih performansa izgradnje slike, s time što je sadržaj ove slike upravo to načelo. Definira se njegova osnovna poluga – odnos prema prostoru. Ili, preciznije, odnos tijela i prostora. Ili, još preciznije, dijelovima tijela se mjeri prostor, što je zapravo preduvijet za izvođenje pokreta u prostoru. Ilustrirajući pokretom analizu pojedina pokreta, kako i zašto je došlo do njegova poduzimanja, izgrađuje se slika alata, odnosno onoga što prethodi njegovoj uporabi.
Prilikom izvedbe performerica govori. Oblik njena narativa preuzima formu razmišljanja naglas, ona kao da sama sebi govori ono što radi. Pa tako saznajemo da mjera može biti jedan lakat, širina trupa ili glave, dužina stopala, pa čak i jedna ‘špaga’. Točka u prostoru od koje se kreće ili spram koje se odnosi, može biti bilo gdje, sredina zida na ulazu, zamišljena linija na podu koja spaja dvije razmaknute galerijske plohe, čak ju izvođačica i sama može svojevoljno ustanoviti, da bi onda prema njoj bila u odnosu. Putanja kojom se kreće povezujući određene dijelove prostora može biti pravocrtna ili zakrivljena, no kakva god bila, ona je rezultat primjene načela, do pokreta isključivo dolazi uspostavom mjere ili njenim ponavljanjem. Pa kao što je točaka u koordinatnom sustavu prostora u kojem se nalazimo zapravo bezbroj, tako je i mogućnosti za njihovu lokaciju ili definiciju, slijedeći načelo izmjere tijelom, također gotovo bezbroj (to može biti potkoljenica i dva prsta, tri okreta tijelom što je ispruženo na podu…), a jednako tako može biti i bezbroj linija povučenih tako ustanovljenim gibanjem. Predstavljajući koreografiju što polazi od tih premisa, postaje jasno kako njenih varijacija također može biti bezbroj, bez obzira što se nalazimo u vrlo fiksno određenom prostoru. Do te mjere da bi izvedbu, bez usmena objašnjenja, na prvi pogled mogli doživjeti kao improvizaciju. Pa kao što se neinformiranoj publici pojašnjava struktura pojedina primjera iz konceptualne prakse, tako se i mi sada upoznajemo sa strukturom što stoji u pozadini tih pokreta, shvaćamo da se ne radi ni o kakvoj improvizaciji, nego o preciznoj provedbi načela, odnosno razrađenom sustavu primjenjivom na bilo koji prostor.
Primjena ideje Art-Act-Boxa na format galerije očituje se, dakako, i u vizualnom smislu. Preseljenje (ili povratak) u galeriju, ili bi bolje bilo reći, uzimanje galerijskog formata u obzir, manifestira se na više razina.
Četiri video projekcije emitiraju sliku što je razlomljena po prostoru, a uključuje pod, strop i hodnike. Ne postoji, dakle, klasična projekciona ploha, nego je to unutrašnja arhitektura zgrade. Zahvaljujući njenoj konfiguraciji, te projekcije kao da odlaze iza uglova, neočekivano se pojavljuju u refleksu na staklu pa kao da hologramski izlaze iz zgrade i emitiraju se na elementima eksterijera, različitim projekcionim uglovima realiziraju neobične perspektive, sveukupno proizvodeći jedinstveni ambijent. A budući je sadržaj tih projekcija plesna pozornica, dakako, uključujući i plesačice u izvedbi, moglo bi se reći kako je poprište plesnog medija preseljeno u ono galerijsko. Te da su pri tome oba djelatno iskorištena u realizaciji vizualne dimenzije ove analize plesnog materijala.
Osim toga, argumentirajući svoje postupke, performerica kao da ih dodatno ilustrira postavljanjem vidljivih markacija, povlačenjem crvenih ili crnih traka svoje putanje. Stoga se može reći kako u kontekstu analize svog medija, ona zapravo iscrtava sliku tog medija u galeriji.
Primjerice, epizoda u kojoj se polako odmiče od jednog projektora, istodobno spuštajući ispred njega rolu papira što služi kao projekciono platno, te se približava zidu iza nje, na kojem se također emitira ista slika i projekcioni se papir u jednom trenutku poklopi sa zidom ostvarujući istu sliku, kao da metaforički spaja dva medija. Zato što je papir kojim je uvela sadržaj, projekciju plesačice u pokretu, kasnije, pričvršćen na zid, poslužio kao podloga na kojoj flomasterom iscrtava skicu pokreta što ju plesačica na projekciji izvodi. Te potom i sama uživo izvodi ono isto što i na projekciji. I iscrtanom shemom i izvedbenim pokretom predstavljući način dolaska do ‘točke koreografije’.
Tu točku ustanovljava kao središnji element, manifestno ju predstavlja kao ishodište ili kao riješenje formule iz koje će kasnije svi ostali pokreti proizaći. To je ona ista točka što može biti ustanovljena bilo gdje i prema kojoj se pokretom izražava odnos, stavlja iznad glave, uzima u ruku ili oko nje obilazi.
Taj se ključan dio sadržaja koristi i kao platforma za interakciju. Prisutnima su podijeljene male okrugle naljepnice u raznim bojama, s uputom da ih nalijepe tamo gdje im se zadržao pogled ili pak oni sami ili iz bilo kojeg razloga želje obilježiti baš ta mjesta. Pri tom poslu oni ulaze u prostor performerice čineći izvedbu interaktivnom, dočim, ostavljajući svoje markacije po prostoru i izgrađuju zajedničku sliku.
Analiza, logično, završava ispred projekcije prazne pozornice, rezimeom svih dotad učinjenih pokreta, čije je značenje elaborirala tijekom izvedbe. I nakon toga ulazi među publiku, ostavljajući scenu praznom.