OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
313/459

AD INFINITUM

NEVEN BILIĆ

Galerija Božidar Jakac, Kostanjevica / rujan 2019.

Možda je upravo stihove Jonathana Swifta, što ih Wikipedija predlaže kao ilustraciju latinskog termina, Bilić imao na umu pri odabiru naziva izložbe. Ne toliko zbog razlika u veličini sićušnih neprijatelja, koliko zbog poklapanja zadnjih redaka sa sustavom po kojem su izgrađene njegove skulpture. Pjesnika neprestano ujeda njegovo jučerašnje biće. Bilić materijalizira svakodnevne ugrize, bit by bit slaže ih u oblik čija struktura izgleda prijeteće, kao da će se komad rasprsnuti, možda već i jest, a sada je zaustavljen u ubrzanom bujanju. Forma nastala slaganjem dijelova u konačnici i izgleda kao dio neke organske mreže, kao njen povećani detalj. Sklopljena od šabloniziranih elemenata, ta slagalica uključuje mogućnost nastavka izgradnje po istom načelu, sve dok čitav prostor njome ne bi bio ispunjen. Predstavljena je struktura, izliveni su dijelovi, izgradnju je moguće nastaviti u beskraj. Bilić, međutim, izlaže tek jedan dio, duhovito uvodeći i drugo značenje latinske izreke: i tako dalje…

Ironičan je i spram sebe, spram ucijenjenosti izmišljajem svoga karakterističnog autorskog izraza – po principu Lego kocaka slažu se forme, no umjesto kocaka Bilić oblikuje i u plastici izlijeva svoje izgradbene elemente. Sudeći po ovome što sada gledamo, njegovo ga jučerašnje i prekojučerašnje autorsko biće i dalje progoni. Nema bijega, istovjetnim postupkom nastala stilizirana rešetka na jednom zidu to nedvojbeno dokazuje. Zatvoren je u mreži svojih struktura, već mu i mislima vladaju vitičaste forme što se poput bršljana ubrzano šire sviješću. Saznajemo i odakle one izviru, po istom je, naime, principu izgrađena i skulptura valjkasta oblika što podsjeća na bunar. Napajan na takvu izvoru i zatvoren u mentalnom prostoru, nalazeći se doslovno između bunara i rešetke, sebi i svijetu obznanjuje oblik svog usuda.

S obzirom na kontekst, izložba je postavljena u velikoj crkvi, visokih svodova i krupnih stupova, koja bez oslikanih zidova i ikonografskih oznaka preuzima ulogu nekog elementarnog hrama, moglo bi se protumačiti kako Bilić toj neimenovanoj duhovnosti ispovijeda svoje grijehe. Nema ih mnogo, ali su uistinu upečatljivi. Tamni, prijeteći, neshvatljivi, poput demona koje se konačno uspjelo prokazati, poput virusa što neprestano pronalazi novi način svog širenja, pri čemu je jasno da je njegov temeljni cilj širenje pod svaku cijenu. Ad infinitum. No, da bi stvar bila još gora, ti se tamni trodimenzionalni oblici ne granaju samo prema van, njihov lanac, taj DNK elementarna zla, ne prijeti tek pokoravanjem svijeta, njegovi se šiljci okreću i prema unutra, crne strelice svakog će trena probušiti onu najnježniju unutarnju opnu, pustiti unutra svoj otrov i sa svime će biti svršeno. Razigrani ornament, što djelomično podsjeća na kristalizaciju zla u u mitološkom žanru, a s druge strane na gusti trnoviti grm nečije psihe, već se dobrano razrastao. Neprobojan je, dapače, po granama mu se već uhvatila i oznaka trajnosti, okamine onih već asimiliranih duša, jer proces ne traje od jučer. On traje oduvijek i trajat će zauvijek, ovo je trenutna faza.

Otporan je i na utjecaj hrama. Kao kad psi napadnu poštare u pošti, ti se virusi, ti materijalizirani grijesi, te se ornamentirane crne rupe ad infinituma besramno koturaju posvećenim mjestom. Već i samim izgledom predstavljaju diverziju, jasno je da su uljezi, da postojeći sustav ne trpi takav oblik. Osim što su tamnom bojom odvojeni od svjetlih površina hrama, a plastičnim materijalom od drevnog kamena, za razliku od crkvenih svodova, ploha i stupova koji su skladnoj i razumljivoj funkciji, posvemašnja dorađenost alienskih struktura ostaje bez razumna objašnjenja. Da kontrast ne može biti veći, svjedoči i njihova montažna dimenzija. Dapače, ona se uopće ne sakriva, hram je jedan, a njih se, u raznim varijacijama, može multiplicirati bezbroj. No, koliko god ga poništavao, uljezu hram ipak treba, kao i bilo kojem virusu, uostalom, bez nosača nema ni njega. Kao da se tek u ovom okolišu čita njegov narativ. Odnosno nazivnik kojem predstavljeni odlomci pripadaju, a to je brižno satkani apsurd kojeg tek drevni ambijent postavlja nasuprot uvriježenom rezoniranju. Bilić hini dječji način razmišljanja koji u igri prihvaća nužnost nekih pravila, nekog sustava, no slobodno je u njegovoj uporabi, pa rezultat ne repezentira model, nego ‘nešto iz mašte’.  

Bitno različita od tamnih skulptura raspoređenih bez nekog reda, u aspidalnoj se kapeli nalazi nešto veća, bijela instalacija u obliku cijevi promjera trideset centimetara. Dugačka desetak metara, a visoka skoro tri, instalacija osvaja prostor apside i pretvara ga u svoje prirodno stanište. No, unatoč skladnoj vizualnoj situaciji, kao da se ponovo dogodilo neko svetogrđe: cijev započinje u dubini prostora, čini dva kruga, zatim se izravnava u valoviti vodoravan položaj. Također je sastavljena od, naoko, istih dijelova, odnosno kraćih komada cijevi istog promjera. Ti su komadi povezani vrlo vidljivim, stiliziranim ‘kvačicama’. Osim nedvojbeno prisutne dimenzije ‘montaže’, što je, u usporedbi s ostalima učinjenim istom metodom, ovdje dodatno i naglašeno, karte su na stolu, spone su postale jednakopravni dio, stiče se dojam nekakve velike cijevi izvađene iz, recimo, broda. Ili kakva industrijska postrojenja. Simulirana profana porijekla, a organske forme, naime, unatoč funkcionalnim spojkama, zahvaljujući obliku cijev izgleda kao crijevo, dvostruko ne odgovara ideji hrama. Možda ga kontrastira još i više od crnih uljeza, za koje je smjesta jasno da su importirani, hram je svjestan da postoje i otpadnici, od kojih se zapravo i ne može braniti, ali ovo više nije apstraktno, to nije materijalizacija noćne more, cijev pripada javi. Ona započinje i završava u prostoru, stoga se također doima poput odsječka neke goleme infastrukture što započinje i završava u beskraju.

Instalacija pod imenom “Instant inventar” svojedobno je izložena u 4. paviljonu Gliptoteke kao nagrada Biliću za Grand prix na prošlom Trijenalu kiparstva. “Projekcija strukture koja nastaje povezivanjem dvije simetrične ljuske u volumen koji se rotira po principu Fibonaccieva niza te spajanjem, čini krivulju u zlatnom odnosu” (Predrag Pavić) tamo se provlačila između stupova, na neki način objedinjući svoju organiku s postojećom situacijom, kao da je, poput žive materije, kraka ogromne hobotnice, zavladala dvoranom. Sada koristi apsidu, odabir očito proizlazi iz karakteristike prostora u kojem se osjeća udobno, nije više stješnjena, ne prijeti da će izaći van, nego se pokazuje onako kao što skulpture i zaslužuju, cijelim volumenom.

Međutim, apsida je kao polukružan završetak antičke bazilike služila kao sudnica i bila predviđena za predsjednika suda i njegove pomoćnike. Pa ako tamne, organske forme žanrovski protumačimo kao elemente mračne strane ili protagoniste noćne more, tada “Instant inventar” i nazivom i formom pripada javi. Ili stvarnosti. Nalazeći se na mjestu suca, ispada kako se služi matematičkim ishodištem i montažnom kompozicijom u preuzimanju ovlasti nad neupitnim, iracionalnim okvirima. Proživljenost nasuprot tradiciji, tvrdi kruh proizvodnje nasuprot spasu odozgo. Ili, komadić crijeva živa organizma u samozvanim naslagama vječnosti.