3. SMJENA*
MILIJANA BABIĆ
3. smjena je projekt proveden u okviru programskog pravca Dopolavoro Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture i produkciji Drugog mora, koji je uključivao višemjesečno istraživanje u kojem je intervjuirano šezdesetak žena u raznim salonima ljepote. Dobiveni materijali su autorski interpretirani i predstavljeni instalacijom koja simulira interijer salona ljepote, te pratećom publikacijom, svojevrsnim artist book-om, koji i sadržajem i dizajnom hini žanr časopisa za žene. Tu bismo publikaciju mogli shvatiti kao katalog izložbe, ali i kao manifest čitava projekta. Posve preuzevši format predloška, publikacija je i objavljena kao poseban prilog magazinu Gloria Glam i može se naći na kioscima tijekom trajanja izložbe.
Instalacija je podijeljena u tri dijela, ‘čekaonicu’, zatim ‘radni prostor’ i onaj posljednji koji po svoj prilici služi da bi se procijenili rezultati posla.
Osim dvosjeda, fotelje i stolića sa ženskim časopisima, kontekst čekaonice upotpunjuje i primjereni vizual na zidu, njegovu ulogu preuzima naslovni plakat izložbe. Preuzimajući, pak, ulogu koju prostor određuje, sjednemo u fotelju i čekamo. I shvaćamo kako je plakat istodobno i naslovnica časopisa kojeg prepoznajemo između ostalih na stoliću. Sasvim se uklapa, odgovara standardnoj produkciji, jarke boje, našminakno žensko lice u prvom planu, međutim, naziv nije baš uobičajen, treća smjena asocira tvornice i radništvo, a ne svijet blještavila i ljepote.
Ambijent čekaonice upotpunjuje i audio snimka, to su karakteristični zvuci salona: kroz pranje, feniranje, brušenje i slično probijaju se ženski glasovi, govore što bi svaka žena trebala učiniti za sebe. S vremenom shvaćamo kako je ideja čekaonice, kao mjesta gdje se vrijeme čekanja krati listanjem časopisa, u kontekstu izložbene instalacije zapravo poziv za upoznavanje sa sadržajem projekta.
Pa kako predložak ženskog magazina uključuje i osobno obraćanje urednice, koja se ispod teksta i potpiše, što dokazuje da stvarno tako i misli, tako je ovdje taj obrazac iskorišten za predstavljanje projekta, njegova tijeka i njegovih ciljeva.
Pa saznajemo kako se termin što inače pripada rasporedu radnog vremena, ovdje odnosi na drugačiju interpretaciju radnog vremena. Uzimajući u obzir kako suvremena žena po svoj prilici odlazi na posao, te kako, po svoj prilici ima i obitelj, odnosno kućanstvo, gdje odrađuje drugu smjenu, treći joj dio radnog vremena odlazi na bavljenje svojim izgledom, na odgovaranje proklamiranim zahtjevima o njenu izgledu.
Izjave pokazuju do koje su mjere ti zahtjevi ukorijenjeni u društvu, do koje ih mjere nije moguće ne uzimati u obzir, odnosno kakvo je mišljenje žena o važnosti svog izgleda… Svaka žena po meni treba biti uredna, sređena, i da ju čini ženom… Još ne znam koja žena ne radi na svom izgledu. Svaka žena radi na svom izgledu…
Prva bi pomisao mogla biti, uzimajući u obzir kako ipak svjedočimo autorskoj interpretaciji, da naziv sugerira radikalnu poziciju, poziv na otpor uvriježenoj procjeni, pobunu protiv treće smjene, pristanak na neuljepšanu istinu, no, sadržaj otkriva kako je dokaza previše, te kako je cilj zapravo razumijevanje. Poziv da se rad u trećoj smjeni kvalificira kao rad, a ne kao hir, nekakva djelatnost koju svijet ne uzima za ozbiljno, kada taj isti svijet vrlo ozbiljno vrednuje njegove realizacije. Štoviše, ‘estetske’ vrijednosti, kao što vidimo iz brojnih izjava, pretpostavlja onim profesionalnim… Hvala bogu svaka žena mora znat da na poslu mora bit sređena.
U tom smislu časopis i ne možemo gledati tek kao kukavičje jaje, kao situaciju u kojoj se svrstavamo na jednu stranu i javljamo iz nje, kao njeni aktivni provoditelji, s namjerom da ju raskrinkamo, kao što je to bio slučaj s Milijaninom akcijom “7 dana za ženu”. Treća smjena predstavlja afirmaciju, pa tek kad smo ju prihvatili kao nužnost, tek tada ona predstavlja karikaturu jednog dijela stvarnosti.
Format časopisa omogućuje da se sadržaj, izjave ispitanica o naslovnoj temi, tematski organizira po poglavljima.
Poglavlja su prigodno naslovljena i odnose se spram fenomena uljepšavanja iz raznih perspektiva, osobne, profesionalne, majčinske, opće, financijske, modne, dobne i tako dalje. Iako uzete iz uzorka onih žena što očito redovito pohoduju salone ljepote, te su izjave ipak referentne s obzirom na takozvano opće mnijenje… Njihova ćelavost je seksi, a jadna žena koja ostane bez kose. A to je to, mislim. Priroda se pobrinula da ih zaštiti u tom apsektu, eto. Što ćemo, zato postoje kozmetički saloni da nas spašavaju.
Poneke kratke izjave su manifestno povećane preko cijele stranice, poneke čak i preko duplerice, kao da izražavaju platformu uredništva ili pružaju važne smjernice. Takav sloganski tretman podsjeća na ulične plakate koji se velikim slovima zabijaju u oči prolaznika. Ili su ilustrirane odgovarajućim primjerom – izgleda, odjeće, ponašanja, kućnog ili radnog konteksta. Autorica je model, styling potpisuje Dora Fatur, a situacije su scenografski i koreografski aktivne s obzirom na pridružene izjave i također se doimaju poput propagandna plakata za određeni životni stil.
No, umjesto da bude onim što se prikazuje, da progovara iz perspektive proizvodnje određena sustava kao što to modni časopis inače i čini, da sudjeluje u izgradnji vizualna i ina standarda koji ženama pruža smjernice, “3. smjena” taj sustav portretira. Njegov sadržaj nije usmjeren prema ženama, one to znaju, one su ga i proizvele, on ne donosi savjete u cilju oblikovanja određena svjetonazorska modela, nego iskustva o postojanju unutar njega. I to iz prvog lica jednine. Ta bi iskustva čitateljicama mogla pružiti osjećaj prepoznavanja i zajedništva, budući da ih možda i same dijele, no ideja časopisa, kao što mu to i ime govori, ipak je konceputalne prirode. Časopis je autorska interpretacija materijala, služi se njegovim elementima prikrivajući identitet izviješća. Izjave preuzimaju ulogu članaka, ilustracije bojom ili kadrom podražavaju predložak, no sadržajem ga dovode u pitanje. Odjeća, styling i izvedba autorice kao modela nije konkretno upotrebljiva, nego se radi o performativnoj interpretaciji. Istina, bez vidljive ironije ili bilo kakve karikature, no ti su vizuali ipak u nekom smislu ‘pomaknuti’, kao da izmiču trenutnim okvirima suvremena imidža. Bilo da su naglašeno ekstravagantni ili u apsurdnom odnosu sa scenografijom ili su posve demode, primjerice, ženska ruka s njegovanim ali narančastim notkima u čipkastom bijelom rukavu drži okruglo, priručno ogledalo na kojem piše: Čovječja ribica. Naziv nezaobilaznog stanovnika ženske torbice dio je jednog odgovora na pitanje postavljeno nazivom poglavlja na susjednoj stranici: “Kako se osjećate kad po vašem mišljenju niste sređena?” Iz čega proizlazi kako su svi vizuali zapravo radovi na temu ilustracije dotičnog sižea. Tako i dizajn, kojeg potpisuju Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić, diskretnom karikaturom također izražava kako je zapravo u ulozi oblikovanja dotična predloška.
Sadržaj časopisa uokviruju predlist i poleđina. Naime, kad ga otvorimo nailazimo na duplericu posve ispunjenu rukom ispisanim pridjevima. Koji se svi značenjski mogu povezati s izgledom, odnosno opisno odgovaraju na pitanje kako izgledati. Na poleđini su glagoli u infinitivu, pravilnim fontom, ne više kao pretpostavke ili pitanja ili mogućnosti, nego kao definicije. Uputstvo za uporabu, što činiti ukoliko se želi odgovoriti pridjevima i biti takvo i takvo.
Drugim riječima, ti glagoli kao da najavljuju poslove koji se trenutno i odvijaju u drugom dijelu, pa se časopis može protumačiti i kao svojevrstan vodič kroz izložbu. Okrenuvši zadnju stranu, kao da smo pozvani unutra. U labirint što ga čine karakteristični kozmetički ili kirurški paravani od metalne konstrukcije i tkanina nježne svjetlozelene boje, a koji odvajaju pojedine radne cjeline. Taj se dio instalacije doima poput stilizirana, materijalno uprizorena prijevoda časopisa, tu se događa sve ono o čemu se između njegovih korica radi. Paravani kao da su upili glasove žena, njihove su izjave, inače podnaslovi pojedinih poglavlja, isprintane na tkanini. Pa je tako, primjerice, preuzeto iz poglavlja “Izgled od milijun dolara”, ovdje otisnuto: Kad skupim, ja dođem. Ja sam kao hrčak, ja sve stavljam na stranu i kažem: ‘Ovo je za tretman, ovo je za tretman’.
Ukoliko uspijemo pronaći izlaz iz labirinta, zatičemo se u prostoru što ga određuje niz ogledala. Radi se o interaktivnoj instalaciji, koja se referira na ono arhetipsko ogledalo koje kraljici govori da je najljepša. Naime, kada netko pogleda svoj odraz, ogledalo mu odgovara jednom od snimljenih izjava koje redom iskazuju nezadovoljstvo izgledom… Ajme, šta si radila? Di si bila?… A pritom se upali i dodatno svjetlo, koje kao da dodatno prokazuje nedostatnost izgleda.
Završetak izložbe pomalo upućuje na njen početak, poput zatvorena kruga, što i potvrđuje jedna od izjava: A to jednom kad kreneš, gotovo ti je. Dok ne ideš, ne ideš. A kad kreneš, si krenula.
Usporedivo tome, posljednja stranica časopisa donosi portret autorice, kadriran poput fotografije za identifikacijsku ispravu, preko koje su rukom ispisane izjave. Radi se o komentarima suradnica vezano za transformacije koje ih je kao model preuzela koristeći usluge uljepšavajućeg servisa.
*nerealizirano