Ova izložba nije za javnost, nego za jednu osobu – ona je za tebe koji si ovdje.
– Man Ray
Gdje? U kružnom prostoru bijelih zidova čija je bjelina pojačana snažnim blijedim svjetlom koje dopire iz brojnih okruglih otvora postavljenih na stropu kupolasta oblika što djeluje kao mozaična svjetlosna instalacija. Ali i kada? Šezdesetak godina nakon što je Dom likovnih umjetnika preuređen u džamiju. A obitelj autorice, tada dobrostojeća i aktivna u muslimanskoj zajednici, materijalno pomagala to preuređenje. Njena se baka u društvu svojih prijateljica klanjala upravo u sadašnjem prostoru Galerije proširenih medija, tada namijenjenom isključivo ženskim vjernicama. Ambijent 222 polazi od tih prostorno vremenskih specifikuma, naglašava ih formom i suštinski isprepliće. Več i same okolnosti ulaska – skidanje cipela, prolazak kroz dvostruku bijelu platnenu zavjesu na ulazu, projekcija silhuete ogrnute u bijeli plašt na unutarnjoj – simboliziraju autoričin ulazak u poseban svijet, svijet prošlosti i pitanja njena porijekla, odnosno uvjetovanost ili odgovornost koju ona prema tome ima. Istodobno simboliziraju i nužnost izolacije od svega vanjskog u cilju osvajanja intimnog prostora u okviru kojeg do takvog dijaloga uopće može doći. Unutra, postojeća je obojenost blijedim svjetlom i bjelina zidova pojačana bijelim tapisonom što svojom poroznošću podsjeća na filc i prekriva drveni parket poda, zapravo prekriva sve što nije bilo bijelo. Prigušeni, neodređeni zvuci nalik onima što obično dopiru izvan prostorije, a čije je porijeklo teško detektirati, zajedno s vizualnim dojmom u posjetitelja proizvode osjećaj ulaska u neki drugi svijet. Stojeći usred tog magličastog bjelila, čini se kao da je cijeli prostor unutrašnjost nečeg konkretnog – zamućenim zvucima izvanjskosti pojačano, to bi mogao biti prostor nečije svijesti. Nije isključeno da je izgrađen po sjećanju, materijalna rekonsktrukcija mašte neke djevojčice, na primjer. Tek kasnije primijeti se uzduž zida tanka, tamna, kružna linija na kojoj su gusto obješeni bezbrojni izlošci. Pogled izbliza otkriva da je u pitanju tik uz zid razapeta sajla, na kojoj su pričvršćeni komadi pausa A5 formata. Što pomisliti nego da oni predstavljaju odlomke misli, sveukupnost svijesti valjda i jest sazdana od pojedinačnih fragmenata. I bez obzira što je i inače teško moguće razdvojiti sveukupnost od pojedinačnog jer upravo zbir pojedinačnih čini cjelokupnost, ipak bi u tim listićima (ne bih se čudio da ih je 365) trebalo potražiti korijen cjelini. Moguće je svrstati ih u nekoliko grupa. One u kojima se pojavljuju otisci brojeva u nizu, zatim oni s isprintanim fotografijama, ili crnim tušem iscrtanim elementima crteža, neki su pausi izvezeni koncem, na nekima je pak prisutna geometrija… Motivi stilizacije porijeklom iz muslimanskog svijeta: tetovaža na rukama, ornamentacije, sličice žena u feredžama, izmjenjuju se s motivima nespecifičnog, neprepoznatljivog, intimnog porijekla. Svakako je za izradu svakog od njih bilo potrebno neko vrijeme, uranjanje u unutrašnjost svijesti, kontemplacija. Svaki od njih predstavlja odlomke stvarnosti, komade vremena. Boravak s tim vremenom – to nije rad, to nije proizvodnja izloška, to je preslika boravka nje same sa sobom. To je novi prazan paus A5 formata svake večeri ili svakog jutra, to je nova sloboda tog trenutka da bi se iz njene praznine uspravila misao ili dojam ili osjećaj i na ovaj ili onaj način ostavilo traga. Traga ponajprije samom sebi, a zatim i traga jednoj sveukupnosti u koju je svako biće nužno uronjeno. Svaki dan je poseban, i svaki dan u sebi nosi potrebu za takvim postojanjem. Fragmenti stvarnosti što ostavljaju traga na gotovo prozirnoj podlozi podsjećaju na fragmente sjećanja koji su također ispisani na jedva vidljivoj podlozi; ostaju nam neke slike, ali blijedi vrijeme u kojem su nastale. Fragilnost nestajućeg vremena, međutim, ovdje je plastično predstavljena, prozirni se tragovi talože u svijesti i tako ju grade. Množina minulih dana nije iščezla, promijenila je medij, postaje sadržaj što obješen na tankom ringu čini intimni okvir postojanja. Sada je moguće njegovu strukturu proširiti i njome ispuniti cijelu kuglu. Njegovom bojom obojati unutarnjost. Na taj način sredstvo unutarnje komunikacije bića sa sobom i sa svime od čega je to sebstvo sastavljeno oslikava put kojim se dolazi od ničega ka nečemu. Svijest kao svojevrsna bugačica upija dojmove i na pausu misli ostavlja otiske, intimna ih istraga pretvara u konkretne tragove. Nesvrhovitost i raznolikost pojedinih dijelova postaje zaokružena i iskoristiva skupnost što ima za cilj predstaviti nevidljive konture duhovnih područja – dokumentacija paralelnog postojanja prerasta u materijaliziranu i cjelovitu sliku unutarnjeg dojma. Brojevi u naslovu izložbe predstavljaju datum autoričina rođenja – dvadeset i drugi veljače. U dodatnom koncentričnom krugu značenja, kao osnovni motiv nameće se pitanje o identitetu. Ono se prostire od odabira zgrade galerije, preko momenta ulaska u izložbeni prostor do uranjanja u koncem izvezene ili iscrtane linije pojedinih listića. Prevedeno, to je propitivanje svog bića od nastanka u datom okruženju do reakcije tog zrelog bića koje se koristi autorskim oblikom izraza s obzirom na jedan od brojnih zastora njegova postojanja. Nema dokaza, ali istinitošću prijeđenog puta pojedinac kao da osvaja naklonost složenijih konstelacija, jer krenuvši od začudne veze privatnog činjeničnog stanja s prostorom, Mejra Mujičić se, ponirući duboko u svoju intimu, prostoru uspijeva odužiti potpuno ga ispunjavajući dojmom što proizlazi iz tog poniranja.