OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
084/442

11 METARA

BRANKA CVJETIČANIN

Galerija AŽ, Zagreb / rujan 2014.

Dodir umjetnosti i nogometa u kontekstu Atelijera Žitnjak prvi se puta dogodio prilikom otvorenja izložbe Vlade Marteka. Iste je, naime, večeri nogometna reprezentacija Hrvatske igrala četvrtfinalnu utakmicu protiv Turske na Evropskom prvenstvu. Nimalo zadovoljan interesom publike za prijenos utakmice, a izražavajući svoj odnos spram cjelokupne situacije, Martek je kasnije napravio rad “Biti jaglac kraj stadiona”. Gorljivi navijači među publikom energiju njegova neinteresa za razvoj utakmice okrivili su za tragičan poraz naše reprezentacije. Iz čega proizlazi kako se umjetnička grupacija (s časnim izuzetkom ‘Studija P&M – Pavelić, Mijatović) po tom pitanju ne razlikuje od ostatka svjetske populacije.

Univerzalni kontekst ogromne popularnosti koju nogomet u globalnim razmjerima ima, usporediv je s onim gladijatorskim u Rimu, koji se događao pod geslom ‘kruha i igara’ – licemjerne floskule, tada ponajprije političke, a danas ipak ponajvećma ekonomske, jer je tada baš kao i danas posve jasno kako su igre masama ipak važnije od kruha. Nekoliko stotina tadašnjih gledatelja, međutim, danas se premetnulo u više od milijarde, pa svjedočimo, reklo bi se, apsolutnoj pobjedi novca koji je u nogometu pronašao zlatnu koku i putem medija uspio njena jaja kao gotovo nezaobilazan artikl raširiti i prodavati čitavoj planeti. Dominacija te, temeljno komercijalne namjere, nedavno je ponovno došla do izražaja, otvorenje svjetskog prvenstva istodobno je gledalo više ljudi nego ikada u povijesti čovječanstva, a lokalni su političko ekonomski prosvjedi bili na neko vrijeme odgođeni pobjedom domaće ekipe. Efikasnost i sposobnost nogometnog korporativa očituje se, između ostalog, upravo u pronicljivom prepoznavanju kako tzv ‘narodni’ a ne neki ‘elitni’ ‘sport’ ima najveći komercijalni potencijal. Početkom ovog tisućljeća medijska je nogometna gruda do te mjere okrupnjala da je više nego očito kako je nikakvo ‘zatopljenje’ ne može rastopiti ili skinuti s vrhunca svjetske medijske Himalaje. Pa bi se u tom smislu moglo zaključiti da gotovo i nema efikasne odbrane od nogometne ‘pošasti’. Stoga i nije neobično da se u umjetničkim reakcijama na devijantne pojave u društvu rijetko pojavljuju radovi na tu temu. Tome svakako treba pridodati i svojevrsnu ‘gendersku’ sklonost, od koje, kao što rekoh, niti umjetnički kolektiv nije izuzet. A da spol nije jedini faktor nezaobilazna upisivanja nogometa u život, svjedoči i autoričin primjer: djevojčica Branka odrasta u blizini Dinamova stadiona, za nedjeljnih šetnji Maksimirom otac ne skida tranzistor s uha, prva boja na prvom televizoru u boji bijaše zelena… Odrasla umjetnica, međutim, razvija sposobnost transformiranja iz navijačkog uživljavanja u nepristranog fenomenologa koji promatra promjene na licima navijača, polarizirane horde, formiranje energetskih valova, protokol masa…

Krenuvši od Boudriallardove izjave (vrlo prispodobive nogometu) o paktu lucidnosti ili inteligenciji zla u kojem su ljudske kulture polarizirane na dvije sukobljene sile od kojih jedna razmjenjuje simbole a druga razmjenjuje novce, Branka Cvjetičanin okolnosti Galerije AŽ prepoznaje kao adekvatnu lokaciju za realizaciju pomisli o latentnosti (agresije) i potencijalu (prostora).

Isprepličući Brankinu pomisao i Boudriallardove sukobljene sile, kao dežurni žitnjački advokat, predlažem slijedeće tumačenje: Žitnjak, kao protagonist jedne strane, potencijal peri­fernog prostora nastoji razvijati u smjeru poligona pogodna za razmjenu metaforičke preslike različitih simbola, dočim latentnost agresije (kao usputna pratitelja nogometnih zbivanja) razmjenitelji novca prepoznaju kao bitnu smetnju svom protok(ol)u i anarhičnu agresivnost zagriženih poklonika gotovo posve marginaliziraju. To je vidljivo na lokalnoj razini gdje je navijačka skupina izbačena sa stadiona, šačica njih još se i sakuplja u sentimentalnom klubu, klinci im se ne pridružuju, a sukobi s neprijateljskim grupacijama odvijaju se u skoro pa i ‘puškinovskim’ okvirima, na nekim pustim livadama daleko od očiju javnosti. S druge strane, na prestižnim je svjetskim lokacijama uvriježen obiteljski odlazak na utakmice koji bi po svoj prilici bio nemoguć kada sigurnost ne bi bila posvemašnja. Posve je jasno da se Barceloni više isplati prodavati milion dresova godišnje (a jedan košta 70 eura) nego tolerirati agresivne ispade.

U tom je smislu i autoričina ideja pretvaranja nogometnog igrališta u tortu koju će konzumirati posjetitelji izložbe u potpunosti primjerena kontekstu. Jer rijetko će tko odbiti zalogaj torte, još je manje onih koji neće barem djelomično participirati u nogometnom biznisu.