506/509

1/3

Nika Radić

Do zelenila bez Černobila, mogao bi glasiti slogan ovog utopističkog urbanističkog prijedloga po kojem bi jedna treća gradskih prometnica bila pretvorena u šume.

Sudionici u prometu reći će da ih je već i sada premalo, sudeći po protočnosti, prometnice nam nalikuju na stajaćice, vozi se korakom, trebalo bi porušiti jednu trećinu kuća i proširiti prometnice, da bi njihovi stanovnici prometovali normalno. Brojke su neumoljive, u Zagrebu je registrirano 379 564 automobila, zadržavajući istu gustoću prometa, za provedbu ovog projekta bi odmah trebalo odregistrirati 126 521 vozilo. Dakako, nisu sva vozila u pokretu, a od onih koja jesu, dobar dio njih jest u pokretu zato što traži parking, naime sadašnjih 1 km² ukupnih parkirnih mjesta nedovoljno je, po preciznu proračunu – 379 564 pomnoženo s 12,5 m², ispada da je parkirališnu površinu nužno povećati na 4,7 km², prstenasto raspoređenu oko pošumljene gradske zone.

U fotomonografiji „Priroda i grad“ Boris Cvjetanović fokusira razne kontakte organskog i urbanog, pa i konflikte, apsurdne trenutke njihova sklada i nesklada. Fotografije se čude neobičnom, simpatiziraju potlačeno, ismijavaju rigidno, mitologiziraju veličanstveno ili pak izoliraju obične prizore. Pritom Cvjetanović nije ni na čijoj strani, jer ponekad je neuništiva divljina prirode zarobila napuštenu tvornicu, grmlje i korov sa svih su strana opkolili komadić asfalta pa se on doima kao kakav artificijelan ali simpatičan otočić u živom, surovom moru. Nasuprot tomu, tanka zelena grančica izviruje iza rešetaka poput ruke što poziva u pomoć iz svoga podrumskog zatvora.

Za razliku od njega, Nika Radić nadovezuje se na Borgesovu pjesmu „Things that might have been“ („Ono što je moglo biti“), oslobađa travu koja se probija između pločnika i kolnika, pošumljuje Maksimirsku i Ilicu, postavlja hrast na ugao Gundulićeve i Masarykove i lipe uzduž Tesline do Zrinjevca. Taj bi revolucionaran korak unatrag pretvorio sadašnju sliku u negativ, umjesto da zeleno mjestimice, poput sporadičnih uljeza, izviruje iz sivoga, sada bi siv bio arhipelag, ako ne baš u moru, barem u delti zelenog.

Udaljujući objektiv kilometar-dva gore, ostavljajući godinu dana kao vremenski razmak između dviju snimaka u time laps procesu, vidjelo bi se kako se grad postupno utapa u prirodi, koja poput usporene bujice sa svih strana provaljuje njegove bedeme i širi se njegovim krvotokom. Ili je pobuna krenula iznutra, parkovi su pobjegli iz svojih zatvora, Zeleni je val uistinu pozelenio, Zelena potkova izgubila je formu.

Izložba preuzima formu skice projekta koja uključuje tri ‘razvojne’ etape manifestirane kroz tri medijska izraza, fotomontaže simuliraju konačnicu, na planovima grada u raznim mjerilima upisane su brojčane karakteristike postojećeg stanja i ucrtane smjernice mogućeg djelovanja, a printeve na tankim, poluprozirnim materijalima bismo mogli protumačiti kao inicijalno stanje, fotografije pojedinih stabala, gotovo u prirodnoj veličini, bez korijena i krošnje, doslovno izrezanih iz pozadine. Tamnosmeđa debla isprintana su na mutnoblijedoj podlozi i doimaju se poput holograma projicirana na gradskoj magli, odnosno onoj kemijski složenoj melasi koju nazivamo smog. Iako možda nalikuju fatamorganama, ne izazivaju ideju spasa, nego se lelujajuća debla na tankim zavjesama koje pomiče otvoreni prozor pričinjaju zlokobno, smog je odavno prekrio sunce, nema ni zemlje, ni krošanja, ni ptica, prolazeći izložbenim prostorijama kao da lutamo ogoljelom, mrtvom šumom.

U drugoj etapi prelazimo na konkretan teren, na plan grada Zagreba, onaj u najvećem mjerilu, obješen je na zidu, uključuje prostor od Sljemena preko Save do iza Velike Gorice. Obronci Sljemena su zeleni, preko nekih se otočića zeleno gradu približava u Maksimiru, da bi se ponovno pojavilo tek iza žutih polja u okolici Velike Gorice. Zatim se spuštamo malo niže, u planovima raspoređenim po stolovima mjerila se smanjuju, iz vidokruga nestaju Sljeme i Velika Gorica, po sredini vijuga plava Sava, zatim idemo još niže, nema Save, samo labirint Donjega grada u koji su se ušuljale zelene točke buduće Frankopanske aleje. Nagnuti nad planove, poput generala u središnjem stožeru, razmatramo predloženu strategiju. Preko nekih su planova prebačeni paus-papiri s ucrtanim mogućnostima, primjerice, postaviti šumu u pravilan četverokut, od središnjega Trga do Dubrave, a dolje do Žitnjaka i do Zapruđa, ili je pustiti da se razvija, poput zelenog tsunamija, s istoka prema zapadu, Aleja Bologna prva je na udaru. Planovi uključuju i referentne lokalne i univerzalne informacije, površinu Zagreba, postotak koji otpada na prometnice, postotak koji zauzima stanovništvo ili broj srušenih stabala u proteklih dvjesto godina ili činjenicu da je ukupna masa sintetičkih tvari premašila ukupnu masu žive tvari. 

Preko fotografija pojedinih gradskih ulica, prepoznajemo Vlašku, Šubićevu, Petrinjsku, prebačeni su grubo izrezani, ponekad i istrgnuti dijelovi fotografija koje prikazuju detalje šume, isprintani na prozirnoj foliji, poput posve pojednostavljene, reklo bi se, analogne simulacije renderinga, predstavljaju finalno stanje, ono nakon provedene akcije, strateški najavljene planovima. Ulice su uglavnom prazne, pošumljavanje se odvija kad nitko ne gleda, noću je zasijano čarobno sjeme iz kojeg je s prvim zrakama svjetla odjednom izrasla gusta šuma, isprepletenih grana, stanovnici Đorđićeve izlaze iz haustora ravno u zeleni gustiš, rijetki se prolaznici provlače između stabala u Varšavskoj. Ponekad se debele šumske trake pojavljuju u paru, okomito se spuštaju, takoreći puštene s lanca osvajaju grad ne mareći za podlogu, idu preko kolnika, pločnika i zgrada.

Posve jednostavnim postupkom, ostajući na razini načelne skice, baš kao i u slučaju planova, te grube fotomontaže efikasno reprezentiraju, s jedne strane začudnost takve mogućnosti, a s druge, izvedbom svjesne nemogućnosti pobjede nad prometnim vjetrenjačama, projekt ostavljaju u sferi umjetnosti, zamišljene stvarnosti, one koja bi mogla biti. Kao što je to, primjerice, Kožarićeva maketa „Nazovi me kako hoćeš“ (1971.) koja nadsvođuje križanje Vukovarske i Savske.

Za razliku od brojnih distopijskih tumačenja budućnosti koja prevladavaju suvremenom scenom, ovaj, utopijski, predlaže radikalan boljitak, slobodno zaigran, zamišlja sliku budućnosti u koju bismo, iako posve svjesni njezine neostvarivosti, željeli vjerovati, jer se čuda ponekad i događaju. Kao što je, primjerice, 2013. preko noći napadalo toliko snijega da su gradski zaljubljenici cijele noći dežurali uživajući u prizoru koji se više nikad neće ponoviti, promet je posve stao, posred Masarykove bila je tek utabana prtina. Dakako da je već tijekom prijepodneva civilizacija bijelu pastoralu pretvorila u smeđu kaljužu, dakako da gusta šuma neće izrasti u Jurišićevoj, Dolac neće biti proplanak, niti će, kao u Veneciji, zgrade plivati usred šumom okupirana grada, ali bi nas zamišljaj takve slike mogao na trenutak utješiti, dok sjedimo u vozilu u beskonačnoj koloni na Slavonskoj aveniji ili u Gundulićevoj. Nije Zagreb po prometnim gužvama nimalo jedinstven, u Rimu ili New Yorku mnogo je gore, ali ako bi Nikin utopistički projekt „1/3“, temeljen na ideji biologa Stefana Mancusa, osnivača Instituta za biljnu neurobiologiju, ipak krenuo prema realizaciji, Zagreb bi u svijetu postao jedinstven.